Škrabotine jednog dinosaura: Što je nama košarkaška reprezentacija?

Velika se (hala)buka digla oko izjave Marija Hezonja u vezi s ljetom te (ne)igranjem u reprezentaciji Hrvatske i sudjelovanjem na europskom prvenstvu u rujnu mjesecu. Portali i komentari na njima vrište osudama ili podrškom, izbornik Petrović smiruje tenzije. Iako, budimo realni, ni prvi, ni zadnji puta da se tako nešto dešava uoči velikih natjecanja.

Da ne bi priču sveo na, po meni, nepotrebne diskusije o domoljublju Hezonje (ili bilo kojeg drugog igrača), treba sagledati što je nekada predstavljalo igranje za reprezentaciju (bez obzira kako se zvala), a što danas.

Zar mislimo da su nekada igrači, u bivšoj Jugoslaviji bili veći patriote nego što su danas u Hrvatskoj?! Jednostavno, činjenice su slijedeće. Europska i svjetska prvenstva nekada su, poslije Olimpijskih igara, bila apsolutno najveća postojeća natjecanja u košarci. NBA liga je većini igrača bila nedodirljiva sve do pred kraj 80-tih, dok je tadašnji Kup Prvaka ipak bio natjecanje  manje važnosti od EP i SP, za razliku od današnje Eurolige koja je daleko najorganiziranija i najvažnija izvan NBA lige.

Glad za trofejima, zlatnim medaljama i priznanjem javnosti ili države bila je toliko velika, da su jedan Ćosić ili Dalipagić  dopustili sebi da 70-tih godina prošlog stoljeća odbiju Lakerse i Boston, dvije najbolje NBA ekipe u to vrijeme. Iako su europska i svjetska prvenstva u vrijeme kada skauting i zastupanje igrača nisu bili razvijeni bila na neki način izlog za bolje ugovore, novac nije bio u prvom planu, već  sportski motivi . Nažalost, kod većine današnjih igrača to nije slučaj. Okruženje sportaša koje kreiraju razni menadžeri, savjetnici, pa i nažalost, osiromašene obitelji je takvo, da je najveći prioritet osigurati si ugovor, odmah i sada. Ipak, ne odnosi se to na sve igrače, uostalom zato su pojedini od njih i tako veliki šampioni.

Ne vjerujem da Nowitzki Njemačku, Parker Francusku ili Katalonac Gasol Španjolsku voli više nego Hezonja ili Bender Hrvatsku. Stvar je samo u tome da je njihova želja za titulama i medaljama toliko velika da ih  stalno vuče da iznova i iznova igraju za svoje nacionalne timove.  Osim toga njihov status u košarkaškoj javnosti navedenih država je takav da oni osjećaju potrebu da svojom pojavom vrate ono što im je „nacionalna“ košarka dala i da opravdaju (pozitivnu) sliku koju javnost o njima ima. Na taj način dolazi do identifikacije novih klinaca sa tim zvijezdama i krug se nikad ne zatvara. Bez obzira na (ne)opravdanost otkaza, moramo se zamisliti kreiraju li naše košarkaške institucije i košarkaška javnost takvo okruženje u kojemu bi igrači imali potrebu vraćati ono što su od tih institucija i javnosti dobili.

Ima tu još nešto, a to su ljudske osobine igrača, kao i međusobni odnosi, pogotovo igrača iste generacije, koji su rasli zajedno u mlađim selekcijama. Recimo, reprezentaciju bivše države iz 70-tih godina (Ćosić, Slavnić, Dalipagić, Delibašić, Kićanović, Jerkov…), kao i onu druge polovice 80-tih i početkom 90-tih (čija su baza bila juniorski prvaci svijeta iz Bormia- Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević…) činili su igrači, koji su, osim kvalitetom i željom za uspjehom bili povezani i prijateljskim odnosima. I reprezentacija Hrvatske u prvoj polovici 90-tih, osim velikog nacionalnog naboja, imala je takvu povezanost (npr. veliko prijateljstvo Dražena, Stojka, Rađe…).

Reprezentacija Hrvatske zadnjih 20-tak godina čini mi se, nije imala takvu povezanost (barem je takav bio dojam po govoru tijela naših igrača tijekom svih prethodnih neuspjeha, pogotovo u prvom desetljeću 2000-tih). Izostanci su također bili česti, ne zbog nedostatka domoljublja, već vjerojatno zbog egoističnih razloga (nezadovoljstvo statusom)  i nevoljkosti da se 2 mjeseca provede u društvu tog i tog suigrača.

Ono što je meni probudilo nadu je prošlo ljeto, kvalifikacije za OI i igre u Riju. Ne samo zbog rezultata, već zbog načina na koji su se igrači međusobno odnosili na terenu. Veliki generator takve atmosfere je Dario Šarić, prvenstveno zbog svoga altruizma i natjecateljske „vatre“, ali i „stariji“ igrači – Ukić, Simon i Bogdanović, kojima je ekipa i reprezentacija ispred njihovih osobnih interesa.

Na taj način vidim sve selekcije Hrvatske u košarci. Želja za medaljama, trofejima, potreba da budeš sa svojim „kamaradima“  i baš upravo s njima ispišeš povijest morala bi biti najveći sportski motiv za javljanje na pripreme reprezentacije Hrvatske. Ako toga nema, sve priče o domoljublju biti će bespredmetne.