Škrabotine jednog dinosaura: Bologna – srce košarke

Ne znam postoji li puno gradova na svijetu gdje je košarka popularniji sport od nogometa. Ok, mnogi će mi zamjeriti ako ne spomenem Zadar ili u novije vrijeme Šibenik, ali budimo realni, Zadar i Šibenik su rijetko imali nogometne prvoligaše (u bivšoj Jugoslaviji nikad) sa značajnijim rezultatima. Bologna je, barem do kasnih 2000-tih, bila takav grad. Dva jaka košarkaška kluba, Virtus i Fortitudo, oba sa dugom i važnom tradicijom (Virtus je osnovan 1929, Fortitudo 1932.), sa brojnim navijačkim „pukom“. Virtus sa brojnim titulama prvaka Italije (15) i čak dva puta prvak Europe (1998, 2001), Fortitudo ipak sa manje značajnim rezultatima – 2 titule prvaka Italije (2000,2005),  jedno finale Eurolige (2004), ali i čak deset uzastopnih finala playoffa prvenstva Italije (od 1997-2006). Oba su kluba „propala“ zbog financijskih poteškoća – Virtus je 2003. godine izbačen iz prve lige zbog neplaćanja igrača, dok je Fortitudo 2012. izbačen iz svih natjecanja i praktički ugašen, da bi samo godinu dana kasnije bio  obnovljen i krenuo od početka iz četvrte lige. Trenutno se oba kluba bore za ponovni povratak u Lega Basket Seria A kroz play-off/kvalifikacije.

Kroz klubove su prošli brojni  sjajni igrači i treneri. Za Virtus (tada Sinudyne) je vezano ime Krešimira Ćosića, košarkaškog prosvijetitelja, koji je dvije sezone igrao u Bologni (i naravno osvojio 2 titule prvaka Italije) te je ostavio veliki utjecaj na tadašnje talijanske reprezentativce i igrače Virtusa – Villaltu, Generallija, Caglierisa, Bonamica. U 80-tima su stasali Brunamonti i Gus Binelli, a pravi bum je bio dolazak jednog all-star NBA igrača Micheala Raya Richardsona, koji se zbog problema sa drogom prebacio u Europu i koji je zauvijek ostao u srcima navijača Virtusa. Ipak, najveći uspjesi Virtusa vezani su uz kraj 90-tih kada je za kormilom ekipe bio Ettore Messina, današnji asistent Spursa i Gregga Popovicha. Ekipu je predvodio tada jedan od najboljih vanjskih igrača u Europi, Predrag Saša Danilović, igrali su još Francuz Rigauedau, Argentinac Sconochini, Zoran Savić, Raša Nesterović, Talijani Abbio i Frosini. U drugoj tituli prvaka Europe ključnu ulogu imao je Manu Ginobili, te David Andersen i Matjaž Smodiš.

Prva poveznica sa Fortitudom je ime jednog od najboljih talijanskih igrača svih vremena Carltona Myersa, zatim Slovenca Gregora Fučke. U klubu su igrali poznati talijanski reprezentativci Espozito, Galanda, Basile i naturalizirani Amerikanac Dan Gay, a u novije vrijeme sadašnji pomoćni trener Cedevite Pozzeco, NBA igrač Marco Belinelii i reprezentativac Mancinelli, koji i danas kao veteran nosi boje Fortituda. Puno je naših igrača bilo u Fortitudu: Stojko Vranković, pa zatim Mulaomerović, Emilio Kovačić, Skelin, Bagarić. Ipak, najveći uspjeh vezan je uz našeg trenera Jasmina Repešu koji je Fortitudo vodio do finala Eurolige.

Klubovi su se dizali i padali, ali vatra je ostala. To sam osjetio kada sam pred 10 dana bio sa selekcijom Rijeke na međunarodnom turniru za igrače ispod 15 godina.

Turnir se zove Daimiloptu i godinama na njemu sudjeluju poznati klubovi. Gledajući dvoranu Furla u kojoj se igra većina utakmica i u kojoj je ispisana povijest Fortituda, pa zatim fan shop istog kluba odmah do dvorane, pa restorane u koje nas je domaćin vodio, koji su prepuni slika igrača, ekipa i trenera iz uspješnih i manje uspješnih godina, ljude koji i dan danas sa ljubavlju organiziraju i vode turnir, osjetiš tu košarkašku strast. Kolege su bile na utakmici Virtusa u play-offu za ulazak u prvu ligu. 5000 ljudi na tribinama, navijanje svih 40 minuta, od najstarijih do najmlađih. Hej, u drugoj ligi!? Zamislite da Cibona ispadne u A-2 ligu, pa čak i Zadar, tko bi dolazio gledati te utakmice?

U finalu turnira koji smo igrali na utakmici Vizure iz Zemuna i Virtusa bila je puna dvorana, negdje oko 700-800 ljudi – finale mlađih kadeta!!! Nije onda čudno da mladci Virtusa ponosno nose majicu svoga kluba te igraju intenzitetom kojega se ne bi posramile ni mnoge seniorske ekipe. Oni su ujedno i najveći navijači na seniorskim utakmicama, zdušno prate svoj Virtus. Isto je vjerojatno i sa klincima Fortituda. Priča je to iz koje mi u Rijeci i Hrvatskoj možemo i trebamo učiti. Okruženje čini šampione, ne mjesto na tablici, rang u kojem se natječeš ili novac kojim raspolažeš. I zato je Bologna ne samo grad u srcu Italije, već je grad  – srce košarke.

Photo by: Daimiloptu.com