Škrabotine jednog dinosaura: Zašto naši najbolji klubovi nisu pokretači hrvatske košarke?

Ovog tjedna u centru pažnje hrvatske košarkaške javnosti je poraz Cibone od Hermes Analitike, problemi u svlačionici nakon poraza od FMP-a (slučaj Žorić) i smjena trenera Slobodana Subotića (oprostite, sporazumni raskid ugovora). Cibosi su tjedan zaključili porazom od mlade momčadi Šibenika. Porazi su šokantni i iznenađujući, ali teško je reći da se pad Cibone dogodio iznenada.

Cibona se već duže vrijeme bori sa financijama i pričama o stečaju, propasti i sličnim apokaliptičkim predviđanjima, kontinuitet sportske politike i struke ne postoji, ustvari jedini kontinuitet je pomoć grada u preživljavanju nekada velikog europskog giganta. Samo manji broj medija i eksperata  kao problem spominje kontinuitet produkcije igrača, nešto u čemu je Cibona nekada bila jedan od vodećih klubova u ex-Jugoslaviji. Cibona je u skautingu i dovođenju igrača uvijek bila ispred vremena (sjetimo se starog stacionara u koji su dolazili igrači iz svih dijelova države), pa iako i sada ima solidan skauting i svako toliko iskrsne neko novo ime u omladinskom pogonu Cibone, ti igrači uglavnom ne dolaze do značajnijih uloga u seniorskoj ekipi ili vrlo brzo traže izlaz iz ugovora i iz kluba. Tako je Cibona u zadnjih 5-6 godina ostala bez cijele plejade talentiranih igrača koji su imali značajno ime i status u omladinskoj košarci – Arapović, Mazalin, Zubac, Žižić, Slavica, Buljević, Nikić. Iako se kao razlog često spominjao novac, tj. kašnjenje plaća (uostalom kasnilo se i Roziću i drugim starijim igračima), dojam je da je osnovni razlog ipak bio u statusu, minutama i prilici sa kojom ti igrači (izuzev Žižića) nisu bili zadovoljni.

Gro tih igrača utočište pri izlasku iz Cibone potražilo je u najvećem rivalu – Cedeviti (Arapović, Mazalin, Slavica, Buljević), što je vjerojatno još jače pogodilo „vukove sa Tuškanca“. Ipak, čini se da ni u Cedeviti ti igrači nisu našli ono po što su došli – minute u igri i status koji će im omogućiti pravi napredak. Gledajući tri naša trenutno najveća kluba (uz dva zagrebačka tu je još i Zadar), teško se oteti dojmu da nijedan od klubova nije uspio isprofilirati nekoga od mlađih igrača koji bi u budućnosti mogao biti nositelj igre kluba, a kamoli reprezentacije (izuzetak je jedino Ante Toni Žižić na kojemu je Cibona ipak zaradila neke novce dajući mu status prvog igrača ekipe). Česte promjene trenera definitivno nisu pomogle mladim igračima, jer traženje brzog izlaza iz „krize“ rijetko je rezutiralo povjerenjem i davanjem šanse neafirmiranim klincima.

Također, politika i filozofija rada u mlađim uzrasnim kategorijama nije pomogla produkciji i stvaranju „novih vrijednosti“.

I Cibona, a pogotovo Cedevita zadnjih godina „uzimaju“ iz manjih klubova sve mlađe i mlađe igrače, što nije samo njihov specifikum, radi to i većina jačih europskih klubova. Pri tome, veliki europski klubovi ne mare previše koji će od tih igrača uspjeti, znaju da jedan od sto vjerojatno hoće. Problem je što se često dovode igrači koje će malo tko sutra vidjeti u rosteru u europskim natjecanjima, pa čak i u ABA ligi. Ostaje pitanje dovode li se ti igrači samo za rezultat u juniorskim i kadetskim natjecanjima ili se njima ipak predviđa svjetlija budućnost. Slabe se manji klubovi od kojih neki imaju i uvjete rada i kvalitetan stručni rad, pa i solidan broj utakmica. Razvojni put nekih igrača, a pogotovo onih koji ne spadaju u ešalon NBA potencijala, tako zastaje tamo gdje bi trebao dobiti najveći zamah, na ulasku u seniorski pogon, kada se povećava obim i intenzitet rada, a dotada naučena tehničko-taktička znanja trebala bi ići na još veću razinu.

Koliko bi tih momaka koji sjede na klupama „velikih“ klubova dobilo priliku u onim manjima također je pitanje, ali usmjeravanjem i otvaranjem prilika mlađim igračima uz adekvatan trenažni proces vjerojatno bi za koju godinu dobili dostatan broj kvalitetnih igrača koji bi mogli preuzeti važne uloge i u našim najboljim klubovima. A to mogu pokrenuti samo oni najbolji, odnosno bilo bi logično da oni imaju viziju, a ne da lutaju u procjenama i promjenama.