Škrabotine jednog dinosaura: Što nam nudi, a što bi trebala nuditi Premijer liga?

         

Krenulo je na sve strane. ABA liga, ACB i ostale europske lige, Fibina natjecanja, NBA predsezona, a eto i naša Premijer liga, skup najboljih hrvatskih ekipa ( još čekamo Euroligu u svom punom sjaju…).

Već na prvi pogled je jasno, ABA ligaši će vjerojatno voditi glavnu riječ, do njih ili uz njih biti će ekipa Splita, možda i Vrijednosnice Osijek, dok će se ostali boriti za plasman među prvih osam i ulazak u doigravanje, odnosno za opstanak. Neće biti nimalo lako, jer ispadaju 3 kluba, a broj kandidata je ipak veći. No, ostavimo se trenutno prognoza.

Činjenica je da je prošlogodišnje uključivanje ABA ligaša imalo za cilj podizanje kvalitete i popularnosti košarke, osobito u manjim sredinama, međutim, realno, malo se uspjelo u tome. S druge strane, u zraku je ostala visiti regularnost natjecanja, zbog obaveza Cedevite i Cibone u europskim natjecanjima. Ti klubovi bili su zakinuti za nastupanje u najjačim sastavima,a drugi za uživanje u srazu sa ponajboljim igračima lige, pa su česte izmjene rostera rezultirale neočekivanim rezultatima i, posljedično tome, konačnoj tablici.

Ove godine toga bi trebalo biti manje, uostalom Cibona ne igra Europu, a Cedevita ima još širi (i kvalitetniji) roster nego prošle sezone. Ono što je pozitivno, generalno je sponzorstvo lige od strane HT-a, jer svaki ulaz novca u današnje vrijeme, na ikoji način i neovisno o veličini,  malo je čudo.

E sad, postoji li vizija što bi Premijer liga trebala biti, nisam siguran. Ponavljanje mantre da nam je najvažnije domaće natjecanje, sigurno neće dovesti do stvaranja većeg broja kvalitetnih klubova i igrača. Obzirom na novi sustav Fibinih kvalifikacija za velika natjecanja, reprezentacija će sigurno morati dobar dio reprezentativaca regrutirati iz domicilne lige. Da li imamo potreban kvalitet (igrača) u ovom trenutku u našoj ligi? Realno, nemamo.

Da li u nekoj skorijoj budućnosti možemo imati igrače za reprezentaciju iz naše lige? Vjerujem da možemo. Ali, definitivno bi se morala promijeniti slika ekipa.

I dok mogu razumijeti Cedevitu, Cibonu ili Zadar da moraju snažiti svoje rostere velikim brojem stranaca (iako je pitanje kojih i u kojem obimu, i na kojim pozicijama), teško je vjerovati da se i ekipe koje se bore za opstanak, moraju puniti „sumnjivim“  Amerikancima i isključivo starijim igračima. U situaciji u kojoj  većina klubova Premijer lige nema profesionalne pogone u smislu financija (čitaj plaća) i broja treninga, i u kojoj su razlike u plaćanjima u donjem domu Premier lige i u A-1 hrvatskoj ligi minimalne, za zapitati se kakvog to smisla ima. Ne znam da li su smanjeni enormni troškovi koje su klubovi imali za natjecanje, ali bez financijske pomoći klubovima (makar u vidu smanjenja troškova), motivacija će i dalje opadati.

S druge strane, klubovi bi trebali ponuditi svojim mladim igračima koji nisu u prvom planu odlazak na „kaljenje“ u druge klubove Premijer lige. Zar nije apsurd da naš Riječanin Antonio Jordano, koji je standardni juniorski reprezentativac, a nije u rosteru Cedevite, ne igra Premijer ligu? Ili Buljević, Perković, Ljubičić, Uljarević, svi će oni imati sporedne minute u Cedeviti ili Ciboni, a juniorski su reprezentativci i neophodne su im minute. Ne u A-2, čak ne ni u A-1 ligi, već odmah u Premijer ligi. I u ostalim klubovima bilo bi lijepo vidjeti mlađe igrače kao nositelje igre. Pod time ne mislim nužno na igrače od 18 godina, mladi su i oni od 22-ije. Lijepo je rekao Danijel Jusup u intervjuu za SN – prerano otpisujemo igrače… i trebaju nam igrači koji će puniti ligu, pa da uz njih stasaju još i bolji. Međutim, uz priliku, bitan dio je i trenažni proces, koji bi morao više biti  razvojni, nego usmjeren na rezultat ekipe, kao i model igre, koji će biti sukladan onome što moderna košarka zahtjeva – brzinu, atleticizam, polivalentnost, fundamente (osnovni i napredni elementi košarkaške tehnike), obranu (pogotovo individualnu). Također, važno je detektirati igrače koji imaju karakter – natjecatelje, one koji idu preko granice ugode, timske igrače i lidere i njima pridavati veću pažnju, pogotovo jer takvi igrači u našoj košarci dramatično nedostaju.

Sve ovo zvuči pomalo utopistički, ali ukoliko želimo stvoriti određeni broj igrača koji će (uspješno) participirati u seniorskoj reprezentaciji, stvari se moraju promijeniti. U savezu, u klubovima, kod nas trenera i igrača. U ligi za koju želimo da bude naš najcjenjeniji proizvod.