Škrabotine jednog dinosaura: Španjolska na krovu Europe

U 30 godina svoga trenerskog rada više od 11 godina proveo sam kao trener u ženskoj košarci. Ipak, moram priznati da otkada sam se 2002.vratio iz Izraela i ponovno počeo raditi sa dečkima, žensku košarku pratim vrlo površno. Tu i tamo koja utakmica na europskim, svjetskim prvenstvima i Olimpijadi, pročitam poneki članak ili rostere ekipa, i to je uglavnom sve. Mislim, znam ja tko su Diana Taurasi, Sue Bird ili Candace Parker, ali već i kod nas teško prepoznajem neka imena.

Zato je netom završeno Europsko prvenstvo za košarkašice, održano u Pragu, bilo pravo malo osvježenje za mene. Pogledao sam jedno 7-8 utakmica, uključujući i završne za plasman, i nemalo se iznenadio. Ne samo što sam vidio da još igra Ann Wauters, sjajan belgijski centar, koja je svojevremeno žarila i palila ženskom košarkom, i još neke veteranke –  Francuskinja Celine Dumerc (koje se sjećam još sa svjetskog prvenstva za mlade reprezentacije koje se prije 15-tak godina igralo u Hrvatskoj), zatim Španjolka Palau, Grkinja Maltsi, Talijanke Macchi i Masciadri. Tih imena se još i sjećam. Iznenađenje mi je bila i stvarno jako dobra košarka koju su prezentirale neke reprezentacije, a pogotovo Španjolke, koje su u finalu pobijedile Francusku.

Definitivno, ženska košarka je ozbiljno napredovala. Osobito u obrambenom segmentu. Obrane su fantastične – preuzimanja su česta, rotacije su precizne, igra se puno čvršće, sa puno više kontakata, a čak je i promjena obrana više nego u muškoj košarci (ok, to je i prije bilo tako). Teško je naći prostora za otvorene šuteve. I koliko god to bio korak naprijed za žensku košarku, za šire gledateljstvo može biti problem, jer se utakmice igraju na dosta mali broj koševa. Jednostavno, ne postoji u ženskoj košarci toliko atletski moćnih igračica koje su u stanju same sebi iskreirati šuteve.

Tu dolazimo do vječne teme, rasprave o (razlikama u) muškoj i ženskoj košarci. Budući da sam dugo participirao i u jednoj i u drugoj, mislim da imam pravo reći, radi se, ipak, o dva različita sporta. Ne toliko u metodici treninga, elementima tehnike i taktike, nego u brzini, i osobito visini na kojoj se igra (zato toliko promašenih zicera i izgubljenih lopti kod cura), naravno i u psihologiji rada i vođenja.

Jednom mi je jedan kolega gledajući moj trening sa curicama rekao: „Ti se ubijaš radeći sa njima tehniku, pusti to, radi više na taktici, to je idealno za njih.“

Činjenica je da sam na prvenstvu vidio taktički izvrsnu košarku, i u fazi obrane, i fazi napada. Toliko različitih varijanti ulaza u napad, čitanja grešaka u obrani, dobrog obrambenog scautinga… Velike rezerve postoje u tranzicijskoj igri (kao uostalom i u muškoj košarci).  Zato su Španjolke toliko bolje od drugih, njihova je tranzicijska igra prema naprijed sjajna, centri trče odlično, imaju igračice koje su u stanju 1:1 rješavati u pokretu, sve igračice odlično vide i dodaju. Nemaju preveliku potrebu igrati pozicijski 5:5, i na taj način smanjuju hendikep koji većina ekipa ima, a to je igrati protiv odličnih postavljenih obrana i kreirati šuteve individualnom igrom.

Ali, i tu su u prednosti, jer imaju jednu fantastičnu igračicu, a to je Alba Torrens. Već dugo nisam vidio talentiraniju i bolje „obučeniju“ europsku igračicu u ženskoj košarci.

Prisjetim se naših Danire, Korie Hlede ili Vedrane Grgin, bilo je kvalitetnih ruskih i francuskih igračica, ali dugo godina razliku u ženskoj košarci činili su centri (Uljana Semjonova, Razija Mujanović, Zasultskaja, Didek, Wauters). Alba Torrens je ženski pandan Sergiu Lllulu. Može pogoditi tricu i sa 7, 8 metara, sjajna u kontranapadu, ima mnogobrojna rješenja u igri 1:1, dobar asistent. Vrhunska igračica koja igra na pozicijama od 1-3.

Osim toga, Španjolke imaju izvrstan centarski par -naturaliziranu Amerikanku Sancho Lyttle i snažnu Nicholls. Obje su vrlo pokretne i jake, dobro se ubacuju leđima košu, dobro trče, imaju naviku skoka u napadu, a uz to i dobar šut sa poludistance i solidno razumijevanje igre. Svestrane igračice koje su protiv svakog protivnika prednost na pozicijama 4 i 5. Zatim je tu iskusna playmakerica Palau, te dobar par vanjskih igračica Ana Cruz i Marta Xargay, koje obje odlično šutiraju i obrambeni su „stoperi“. Sa takvom kvalitetom Španjolkama nitko nije došao ni blizu, usprkos tome što su Francuskinje imale strahovitu širinu i igrale sa 12 igračica (zapamtite imena mlađahnih Johannes i Chartereau) i atletski su mogle odgovoriti Furiji. Međutim, kada su Španjolke stisle u obrani, Francuskinje nisu mogle do koša. Slično su prošle i Belgijke u polufinalu, jedna odlična i perspektivna ekipa, u kojoj se izdvaja mlada, ali već dominantna igračica centar Meesseman.

Meni su uvijek simpatične Latvijke koje isto igraju dobru košarku, a oduševile su svojom borbenošću Grkinje koje su postigle rezultat iznad svoje realne kvalitete.

U svakom slučaju, ženska seniorska košarka u Europi je napredovala velikim koracima, iako ostaje za razmisliti da li bi promjenom još nekih pravila (npr. manja lopta je sigurno pozitivan potez koji je promijenio žensku košarku, pa je preciznost šuta za 3 poena porasla) FIBA još više podigla kvalitetu i atraktivnost, a pogotovo zainteresiranost koje dramatično nedostaje.

Photo by: FIBA