Škrabotine jednog dinosaura: Koliko smo zapravo zaglibili?

Kvalifikacije za SP 2019 naša reprezentacija otvorila je sa 2 poraza, od Nizozemske  u gostima i Italije kući. Očekivala se barem jedna pobjeda, prije ona u Nizozemskoj, nego protiv vrlo dobrih Talijana. Svi viču – zvoni za uzbunu.

Ljudi moji, zvoni za uzbunu već godinama, nije ovo od jučer. „Čeka nas katastrofa ako se ne plasiramo na svjetsko prvenstvo, jer time propuštamo i Olimpijske igre godinu kasnije.“ – slažu se svi mediji. Kao da se zaboravlja da na Olimpijskim igrama nismo sudjelovali 2000, 2004 i 2012, a na svjetskim prvenstvima 1998, 2002, 2006. Ma koliko mi to željeli prikazati košarka se u HR igrala i nakon toga, igrati će se i nakon 2020. Za povratak kvalitete hr-košarke nije ključno dali ćemo sudjelovati na SP i biti šesnaesti, već promjena sustava – rada, razmišljanja, domicilnih natjecanja, selekcije igrača, animacije djece. Jedino je šteta što će naša darovita generacija igrača (Šarić, Bender, Žižić, Hezonja, Zubac…) predvođena Bojanom Bogdanovićem propustiti dva velika natjecanja, što nisam siguran da će njih previše zabrinuti.

Ali, idemo vidjeti što smo imali u ove dvije utakmice. Čim sam vidio sastav repke, na prvi pogled mi se stvorilo pitanje – tko će tu zabiti koš? Činjenica je da su redom pozvani igrači koji su prošli sve mlađe selekcije, koji su bili na širim spiskovima, pripremama, poneki i na velikim natjecanjima. Ali isto tako je činjenica da naš prvi plajmaker u kvalifikacijama (Mavra) mijenja klubove dva do tri puta godišnje, a drugi (Katić) igra u ozbiljnijim utakmicama po 5-6 minuta kao treći playmaker ekipe.

Kako da ti igrači imaju samopouzdanje voditi momčad na kojoj je ogroman pritisak rezultata i godinama neispunjenih očekivanja, kada ni u svojim klubovima nisu predodređeni za tu ulogu.

Slično je i sa vanjskom linijom – Bošnjak, Ramljak, Bilinovac (koji nije igrao, ali dajem zaprimjer), Krušlin? Pogledajmo koliko šuteva upućuju na koš u svojim klubovima (osobno sam očekivao veću ulogu Luke Božića, koji ipak ima reputaciju scorera). U visokoj liniji realno naš najbolji igrač u ovoj reprezentaciji cijelo je ljeto tražio klub, a izgleda kronično nezainteresiran za igranje u repki. Ostaju Planinić, veliki fajter, kojemu bi i u najboljoj postavi uvijek našao mjesto i solidni Šakić, dobar igrač od kojega je ,ipak, teško očekivati da nosi rezultat. Može se uvijek (opravdano) raspravljati o 2-3 imena koja su mogla biti tu (Perić, Buva koji su navodno odbili poziv, Pilepić, Ante Delaš), ali nije to poanta. Tko god bio izbornik reprezentacije vrtio bi se oko sličnih imena. Stariji igrači koje neki zazivaju ( novinar Slavko Cvitković npr).

Ne, dosta, imali su toliko prilika vratiti dignitet hrvatskoj košarci, nisu uspjeli.

Opravdano je okrenuti se mlađima, ali ne samo pozivom u reprezentaciju, već statusom i minutama u klubovima koje će im dati samopouzdanje, kontinuiranim radom i izgradnjom u prijelaznim periodima, poštenim izborom igrača u svim kategorijama gdje neće biti privilegiranih, i onih koji u ovom trenutku nose rezultat, već onih koji to zaslužuju svojim talentom, radom i karakterom. Igrači (i njihovi menadžeri) bi trebali shvatiti da od konstantog mijenjanja klubova imaju poneki euro više u džepu, ali nemaju karijeru koja ima uzlaznu putanju i na kraju doseg kakav bi trebala imati.

Je, duboko smo zaglibili, i to već godinama, ali moramo shvatiti da smo sada baš tu gdje nam je realnost, u društvu Nizozemske, Rumunjske i drugih, nekada košarkaških liliputanaca. Ali, i ti liliputanci se trude podići, trude se poboljšati sustav, što je nekima i uspjelo (Finska, Latvija, Belgija), bez obzira na trenutni rezultat. Ako se usmjerimo na poboljšanje sustava, a ne na plakanje za prošlim vremenima i optuživanje bivših košarkaških „vlada“, ipak bi mogli pomaknuti noge iz blata, pa makar i ne išli na svjetsko prvenstvo.

Photo by: HKS