Škrabotine jednog dinosaura: Hrvatskoj treba više Luka Božića

Pred nešto vremena u SN izašao je intervju sa bivšim trenerom Zagreba Danijelom Jusupom. Nekoliko teza zaokupilo mi je misli. Jedna od njih je da se olako odričemo igrača, da ih prelako otpisujemo. Odnosno da se i u našoj ligi može naći zanimljivih igrača (naveo je kao primjer Maura Veljačića), ali trebaju dobiti šansu. Također, na pitanje novinara o Luki Božića naveo je da je riječ o igraču koji je „svoj“ i kao takav ne uklapa se u čestu sliku o igračima na „tržištu“.

Hrvatskoj košarci nije i nikada neće manjkati talenata. Bilo ih je prije, ima ih i sada. Šarić, Hezonja, Bender, Žižić, Luka Šamanić… svakih nekoliko godina pojavi se netko tko oduševi košarkaški svijet, i biti će toga i dalje (na nedavnom turniru u Šibeniku upao mi je u oči mali Ivušić koji je došao u Šibenik iz Viteza i koji bi mogao biti u rangu gore navedenih…).  Naravno, ti vrhunski talenti kratko će se zadržati u hrvatskom prvenstvu (ili ABA ligi, kako hoćete) i neće previše utjecati na kvalitetu hrvatske klupske košarke.

Zato je pitanje što hrvatskoj klupskoj (pa i reprezentativnoj, pogotovo u sadašnjoj Fibinoj „križaljci“) košarci treba, kakav tip igrača i igre da bi se pomakli sa mrtve točke.

Luku Božića sam prvi puta vidio na pripremama U-15 reprezentacije 2009. (godište 1994. generacija Darija Šarića) u njegovom Bjelovaru na treningu matičnog kluba. Njegov trener gospodin Krpan odmah nas je upozorio na borbenog talentiranog dečka koji je trenirao sa starijim dečkima. 3 godine kasnije Božić se našao na pripremama kadetske reprezentacije za Eurobasket, a iste godine na poluzavršnici kadetskog prvenstva Hrvatske u Bjelovaru mojoj je ekipi zabio 63 poena (nije baš za hvaliti se). Luka možda nije bio najtalentiraniji u generaciji koja je imala Marka Arapovića, Lovru Mazalina i Dragana Bendera, ali je često bio najbolji strijelac ekipe, imao najviše skokova, najčešće je bio na liniji slobodnih bacanja, a iako nije „pure shooter“ (bilo bi korektnije reći da ima čudan šut) kada je ostao sam rijetko je promašivao u šutu izvan linije za 3 poena. Stvar je jednostavna – KARAKTER je ono što ga je  izdvajalo i što ga dan – danas izdvaja od drugih igrača. Karakter natjecatelja, onoga koji je mentalno i fizički čvrst, a sve potkrijepljeno radom u kojem nema mjesta osvrtanju na druge i na ono što drugi misle o njemu. Takav sam ja dojam stekao. Gledajući našu seniorsku reprezentaciju, kao i mnoge naše seniorske prvoligaške ili drugoligaške igrače, pa i dobar dio mlađih igrača, juniora ili kadeta, primjećujem veliku „oseku“ takvih – karakternih igrača. Igrača koji neće uvijek tražiti alibi za ne(dovoljan) rad ili manjak individualnih rezultata/napretka u klubu, treneru, suigračima, savezu ili whatever, već kojima će košarka biti CILJ, a ne sredstvo. Igrača kod kojih fizička čvrstina počiva na teškom radu i izostanku straha, a mentalna na saznanju o tome što žele u svojoj sportskoj karijeri i koju cijenu su spremni platili da bi došli do onoga što žele.

Nije nužno da put tih igrača bude popraćen ružama, ne moraju nužno biti sa 16-17 godina u Realu, Barceloni, Cedeviti ili Ciboni da bi došli do gornje granice svojih mogućnosti, drugim riječima da bi uspjeli. Put može biti i preko Zagreba, (hrvatske lige), zatim Zadra (ABA lige), kao kod Luke Božića, ali nužno je raditi kao da će već sutra zaigrati u NBA ligi. Osobno smatram da je važno prepoznati takav tip igrača i otvoriti im vrata, i naša će košarka sigurno od njih imati koristi. A talenata će uvijek biti, za to se ne moramo bojati.

Photo by: FIBA