Škrabotine jednog dinosaura: Deveti trijumf košarkaškog maga

Završena je najbolja sezona otkada postoji Euroliga pod okriljem ULEBA. Format sa 16 ekipa pokazao se dobitnom kombinacijom te je svoju kulminaciju doživio Final Fourom u Istanbulu u sučeljavanju (realno) 4 najbolje ekipe na kontinentu. Nekako nije slučajno da najbolja sezona završava u Istanbulu. Turci već godinama najviše ulažu u košarku, i kao sponzori samog (samih) natjecanja, i kao klubovi, i kao organizatori velikih događaja (svjetskih i europskih prvenstava…). Naravno, u sve se uklopio i trijumf Fenera, prvi naslov europskog prvaka u košarci jednog turskog kluba. Nije da nisu bili blagi favoriti uoči Final Foura, ponajviše radi fanatičnih navijača, domaćeg terena i karizmatske aure koju sa sobom nosi trener Željko Obradović, višestruki osvajač Eurolige sa više klubova (Partizan, Juventud, Real, Panathinaikos).

Iako su tijekom sezone oscilirali i u rezultatima, a posebno u kvaliteti izvedbe, zauzeli (tek) peto mjesto u ligaškom natjecanju, nekako nitko nije sumnjao da će, kada stigne „money time“ biti pravi. Počistili su Panathinaikos 3:0 usprkos tome što je protivnik imao prednost domaćeg terena, u polufinalu uništili Real iz Madrida, da bi i u finalu uvjerljivo slavili protiv Olympiakosa.

Željko Obradović zna da se titule osvajaju prvenstveno jakom obranom, i kada je došao u Fenerbahče počeo je selekcionirati ekipu na način da je tražio atletski moćne igrače koji su spremni braniti jedan-na-jedan protiv svakog suparnika. Također, nije poput nekih radikalno mijenjao momčad svake godine, pa je tako ove godine ostala gotovo ista ekipa kao iz lanjskog finala Eurolige i na nju je nadodao Amerikance Nunnallyja i Bennetta, a ostao je jedino bez Amerikanca Hickmana koji je otišao u Armani iz Milana.

Željko je jedan od rijetkih u ligi koji je igrao veći dio utakmica sa dvije „petice“ u petorci, Veselyjem i Udohom, koji nisu šuteri za 3 poena, ali su obojica atletski moćni igrači i dovoljno inteligentni da u pick’n roll igri (Obradovićevom zaštitnom znaku u napadačkoj igri) odgovore svakom načinu obrane.

Međutim, ono što je ključ je da su oba igrača u stanju preuzeti i najbržeg beka u protivničkoj ekipi i obraniti ga i u prodoru i u šutu. Uz to, Udoh je najbolji bloker lige, čovjek koji stiže svugdje i remeti svaki šut iz reketa. Kada dodaš Kalinića i Nunnallyja koji su obrambeni specijalisti, Bogdanovića koji također igra dobru obranu, to postaje ekipa kojoj je nemoguće jednostavno zabiti koš. Ostaje ti jedino napadati Bobbyja Dixona koji je najslabiji obrambeni igrač u Feneru (+ hendikep u visini), ali zato su njegove minute i limitirane, dok je u napadu igrač koji će u važnim trenucima uzimati (i pogađati) teške šuteve.

U napadu je osim Dixona i Bogdanovića koji su sjajni šuteri i odlični pick’n roll igrači imao i Kostasa Sloukasa, godinama podcijenjenog beka Olympiakosa (u sjeni Spanoulissa), koji je izuzetno inteligentan igrač, svestran, dobrog šuta, ali i prodora (posebno lijevog), te još jednog timskog igrača u liku Gigija Datomea, koji se često ukazuje u onim minutama kada je momčad u šuterskoj krizi, a može pokrivati više pozicija u igri.

Bez obzira na vrhunske igrače koje je imao u ekipi (odnosno koje uvijek ima u ekipama), na sjajno posloženu obranu i već legendarnu pick’n roll igru, još su dvije  stvari koje Obradovića čine najvećim europskim trenerom. Prvo je odnos koji ima sa svojim igračima. Iako je njegova karizma stvorena i velikim rezultatima koje je imao tijekom godina, činjenica je da njegov agresivan pristup u vođenju ekipe i obraćanju pojedincima skriva, ustvari, lice trenera koji ima pošten odnos sa svojim igračima u kojem nema povlaštenih, i u kojemu svaki igrač tijekom sezone dobije šansu da da doprinos svojoj ekipi u ulozi koja njemu najbolje odgovara. Igračima daje  slobodu, ali i odgovornost, a strast koju izbija iz njega prenosi i na igrače. Drugo, ne treba zanemariti činjenicu da svaki igrač kod Obradovića postaje još bolji, dakle nije riječ o trenerskom radu usmjerenom isključivo na napadanje titula (priprema, skauting, taktika), već igrači napreduju i u segmentu individualne tehnike i razumijevanja košarke (primjer Kalinić šut, Bogdanović organizacija igre, Udoh šut sa poludistance, Vesely slobodna bacanja).

Iako se tijekom posljednjih sezona činilo da Željko Obradović posustaje u utrci sa mladim trenerskim lavovima, očito je da to nije tako. Njegova strast prema košarci i pobjeđivanju (a možda i mržnja prema porazima) garantiraju da ćemo ga gledati još dosta godina na Final four-ovima u lovu na nove titule. Uostalom, sam je nakon devetog trijumfa najavio da mu je najveći motiv slijedeće godine što je FF u Beogradu i  da bi volio osvojiti desetu titulu u svom gradu.