Škrabotine jednog dinosaura: Dario Šarić – vođa i “role model”

Priču o Dariju Šariću, na početku, moram malo „privatizirati“. Prvi put sam ga vidio kao dječarca na turniru koji se igrao u dvorani Dinko Lukarić na Kozali, mislim da je bio turnir za U-12 generaciju ili tako nešto. Već onda se uvelike pričalo o njemu kao velikom talentu. Iskreno, uz veliki talenat koji se iz aviona vidio, na mene je ostavio dojam bahatog djeteta koji viče na suigrače i svađa se sa sucima. 2008. imao sam privilegiju pripremati i voditi ekipu reprezentacije Hrvatske U-14 na jakom tradicionalnom turniru u Slovenj Gradecu. Tada sam shvatio kakav je Dario Šarić. Iako još dijete, svaki trening je odrađivao na maksimumu, poticao suigrače na svoj temperamentan način, dok je u svakoj igri izgarao. U Sloveniji smo osvojili prvo mjesto pobijedivši u odlučujućoj utakmici Španjolsku koju u to vrijeme baš nismo dobivali u mlađim kategorijama. Naravno, Šarić je bio najbolji igrač, vukao je cijelu ekipu, iako na tom turniru nije odigrao sjajno. Međutim, njegova energija i želja za pobjedom bila je nevjerojatna.

Sve dalje je manje više poznato – zlato na prvenstvu Europe za kadete 2010., klupska titula prvaka Europe sa Zagrebom 2011., zlato na prvenstvu Europe za juniore 2012., sve začinjeno MVP nagradama za najboljeg igrača. Igra za seniorsku reprezentaciju već na EP 2013. i postaje standardni član udarne petorke. Sa Cibonom 2014.osvaja ABA ligu, opet kao najbolji igrač, te iste godine prelazi u turski Anadolu Efes, da bi ove sezone zakoračio u NBA ligu u dresu Philadelphia 76ersa.

Dok je u mlađim kategorijama označen kao novi wunderkind, prijelaz u seniorsku košarku nije bio tako jednostavan. Na početku seniorske karijere (još kao junior) odigrao je sezonu u Dubravi (posudba iz Zagreba), koja mu je koristila, jer je imao veliku slobodu u igri i počeo se suprostavljati puno snažnijim igračima od sebe. Narednu godinu igrao je u Zagrebu, ali sa malom minutažom, a onda prelazi u Cibonu. Na ulasku u Cibonu imao je dosta problema u igri, posebno u šutu, pa čak i sa izvođenjem slobodnih bacanja, a možda nije ni dobio ovlasti u igri kao što je očekivao. Međutim, pouzdano znam da je teško radio na tehnici šuta (jer sam se zbog problema koje sam imao sa jednim svojim igračem savjetovao sa njegovim individualnim trenerom za tehniku šuta u Ciboni Damirom Meštrovićem) i da je imao veliku dozu strpljenja i volje da taj segment svoje igre popravi.

Sezonu nakon toga od trenera Rimca i Golemca dobio je u ruke ekipu i sve ovlasti na terenu, i tu se pokazala snaga njegovog karaktera i pobjednički (rekao bih šibenski 🙂 ) gen. Prelazak u Anadolu Efes  zasigurno je najviše doprinio raspravama o tome što može Dario Šarić. Kod velikog trenera Dude Ivkovića nije dobio ulogu koju su svi mislili da će dobiti – bilo je manje minuta, manje šuteva, manje lopte u rukama, a u drugoj sezoni imao je izvrsnog igrača na svojoj poziciji Derricka Browna. Slično je bilo i u reprezentaciji Hrvatske gdje je dosta oscilirao u igri, posebno u šutu, pa su se opet pojavili pitanja – je li to to? Ipak, igre u kvalifikacijama za OI i na samim igrama u Riju svakako su mu dale novi poticaj.

Konačno, ostvario je svoj san i zaigrao u NBA-u, doduše u nominalno najlošijoj ekipi – Philadelphija 76-ersimaa. Međutim, ta ekipa više ne izgleda kao najlošija, a Dario kotira kao jedan od najboljih rookieja u ligi. Bez obzira na to, pitanja i dileme još uvijek ne prestaju. Mnogi ne shvaćaju vrijednost Darija Šarića. On sigurno nije najveći talent hrvatske košarke (iako mnogi sve njegove uspjehe pripisuju talentu), nema atleticizam Marija Hezonje, ruku Dragana Bendera ili mekoću Ante Tomića. Nije ni Kukoč, ni pokojni Dražen Petrović. Ali ima nešto posebno, što svi šampioni imaju, ogromnu želju za pobjeđivanjem, želju da bude bolji svakoga dana u svim segmentima igre, kao i želju da njegovi suigrači budu bolji. I napraviti će sve da pomogne svojim suigračima i ekipi da budu bolji. A to su odlike vođe.

Ponekad će mu to što mrzi gubiti i mrzi biti loš na terenu biti i najveća prepreka na terenu i mana u igri, jer mu se zna desiti da u tim situacijama „nestane sa terena“. Ako taj problem riješi, nema granica za Darija Šarića. Kada sam radio u Izraelu jedan moj stariji kolega mi je rekao – ruku i glavu (ja bih rekao i tijelo) ti Bog da, ostalo možeš naučiti. Možda Šarić nema najbolji šut na svijetu ili fantastičnu brzinu i skočnost, ali u glavi, srcu i hrabrosti teško je naći boljega. Zbog te borbenosti, želje za pobjedom i stalnim usavršavanjem, zbog nesebičnosti i kreativnosti u igri, on je svakako „role model“ za svakog mladog igrača koji želi biti uspješan u košarci. Ja sam siguran da će Dario Šarić, kao što bi coach Wooden rekao, dati sve da postane najbolji igrač koji, s obzirom na svoje sposobnosti, može postati. A većeg uspjeha, vjerujte mi, nema.

Photo by:FIBA