Ćakule s Goranom Lončarom – 2.dio

Vrijeme je i za drugi dio našeg razgovora s Goranom Lončarom. Nakon prvog dijela, u nastavku intervjua dotaknuli smo se raznih tema od problema kluba i domaće košarke da bi vas na kraju detaljnije upoznali s našim sugovornikom.

Nakon mnogih pozitivnih stvari oko kluba u prošlem dijelu razgovora, morali smo dotaknuti i nekih negativnih u regionalnoj i hrvatskoj košarci:

– Mi smo nažalost dosta zapostavljeni kao regija u Upravnom odboru HKS-a. Nismo zadovoljni sa predstavljanjem naših interesa tamo i tu sad tražimo dosta stvari da se urede. Imamo kao prvo probleme i u našem županijskome savezu gdje ima dosta članova koji nisu u legalitetu te se ne zna koga zastupaju. Na temelju toga , naravno da nismo jaki ni na državnom nivou. Problem je taj što se košarka godinama svodila na muški Kvarner u našoj regiji te kako su došli problemi tamo, tako su se pojavili i u cijeloj regiji. Sad su se pojavili novi ljudi u HKS-u, međutim tamo je i dalje kaos. Tamo se ne zna tko, kako i što radi, donose se odluke mimo Upravnog odbora koji na kraju sazna da se nešto donijelo, ali da oni za to ni ne znaju. Onda košarka pati, ljudi koji dobro rade, a ima mnogih dobrih primjera rada u Hrvatskoj, pate. Nažalost, neki loši primjeri te dovedu do toga da si razočaran sustavom i svojim lokalnim savezom koji te treba štititi i podržavati te si u biti ostavljen sam sebi na brigu i snalaženje.

Lončar nam je otkrio da nije najsretniji s medijskim tretmanom u košarci, ali i ujedno priznaje da i sami klubovi nose dio krivice.

-Puno puta sam se ja zakačio s Viktorijom oko košarke. Tri rukometne, pet nogometnih stranica, sad nas je i odbojka prešišala. Oni nas ne objavljuju jer im mi ne dajemo u jednom dijelu slučaja zapisnike. Kako nitko ne šalje zapisnike ispada da se na vikend odigralo samo pet utakmica, a odigra se oko 15 susreta. Općenito je košarka zapostavljena u Novom Listu, pogotovo ženska. Jedino kad su najave utakmica, onda se nešto napiše. 

Kao i sve, i nas je zanimalo ima li neki talent u regiji koji bi mogao puno napraviti u domaćoj košarci.

-Baš su me pitali iz kluba vidim li ja ovdje nekog ekstra talenta. Iskreno, ne vidim. Ja ga tu već dugo ne vidim, jedini tu iz regije može biti Josip Barnjak, ali pitanje je kako će se on razvijati dalje. Veljačić je bio talent, ali on opet ima neke svoje limite i on je svjestan toga. Ima igrača koji će bit super za A-2 i A-1 ligu te razne druge lige tipa u Srednjoj Europi. Ali za nešto dalje, ja ipak ne vidim tu talenta. Pravi talent mora imati ludu volju za radom, da bude dva-tri puta na treningu, a to mislim da nemamo. Najvažnije je zato raditi široku bazu da možemo što više igrača proći i vidjeti da ih “skeniramo” pa onda ih iz svake škole i sredine izvučemo jednog, dva i stavimo ih u neku ekipu.

  U našem klubu i regiji ima perspektivnih i talentiranih igrača i igračica ali za njihov budući napredak potreban je veliki rad te puno odricanja i ulaganja sredstava i znanja svih koji utječu na to. 

S obzirom da je bio sudac u svojim mlađim danima, Lončar je imao ponešto za reći o njima u regiji. 

-Ja ponekad podivljam kad klinci reagiraju na suce, ali nema tu pomoći. Suci su nam isto svakakvi, mlađi, stari, oni koji tek uče. Ponekad na susret dođu oni koji ne mogu to odsuditi jer nemaju dovoljno iskustva… Ista stvar kao da staviš klinca, neiskusnog igrača u neku prijelomnu utakmicu. 

Kao najveći problem FSV-a, Lončar je istaknuo – prijevoz, ali je naglasio i pomoć roditelja.

-Ubijaju nas prijevozi jer su oni naša najveća stavka. Cijelo vrijeme putujemo (Lošinj, Cres, Istra, Gospić itd.) te mi jednostavno nemamo novaca za platiti autobus(najskuplja varijanta) pa se snalazimo tako što posuđujemo kombi ili autima na svoju odgovornost prevozimo djecu. To nije baš najsretnije riješenje. 

Nama se desilo sve i svašta s takvim posuđenim kombijima. Prije Zadra nam se kombi ugasio jer mu je akumulator otišao. Bilo smo u Rijeci pa dobro, ali da smo bili u Zadru što onda? Nije nam svejedno s takvim prijevozom.

Za poluzavršne turnire imali smo roditeljske sastanke gdje smo im rekli da smo za svaku kategoriju dobili 800 kuna. Pa jedan nas kombi košta 800 kuna na dan. Znači, bez smještaja ili hrane. Kad sam u Zadru gledao račun samo sam si mislio gdje su naše pare otišle. Nitko ne razmišlja o tome, ali se zato roditelji potrude kod nas te nam pomažu sa razno raznim donacijama. Jedan nam je riješio benzin s karticom za točilicu.

A nakon svega toga, osvrnuli smo se pomalo i na prošlost FSV-a…

-U vrijeme dok je Siniša osnivao FSV, ja sam bio u starom Kvarneru Novi Resort. Sve dok se taj klub nije ugasio, a ja sam onda iz razloga što djeca iz Kvarnera nisu imala kamo, osnovao KK Srdoči. Iste te godine osnovao se i KK FSV, ali ja i Kuha tad nismo bili u nekim tijesnim odnosima. Poznavali smo se, ali nismo znali jedan za drugoga da ćemo osnovati klubove- on je imao jednu ekipu oko sebe, ja drugu. Kao lokalni klub sa Srdoča, ja sam okupio tamošnje igrače i bivše igrače kao što su Dilberović, Didović, Brajnović i Salamun koji je možda i najpoznatiji igrač s tog područja. Našli smo se da osnujemo klub pa da probamo vidjeti kamo što s tom djecom, a onda smo se nakon par godina skužili da radimo iste stvari kao i FSV pa smo se dogovorili da se ujedinimo. Tako smo se isto našli i s Primorjem i tako je to na kraju krenulo. 

Na kraju smo se obavezno morali osvrnuti na njegove košarkaške početke:

-Ja sam započeo na Srdočima, na igralištu Blečići. Tada su na to igralište dolazili svi najbolji igrači Srdoča. To je bilo 89./90. godine kad je Jugoplastika harala i bila prvak Europe pa smo svi oponašali Kukoča i ostale fore, klasika svih koji su se tada zacopali u košarku. Tad smo igrali s tri, četiri, pet ekipa od tri igrača i igrao si do 21, a za dočekati teren bi čekao oko sat, sat i pol terena. Ali ono što je klincima danas nepojmljivo je da se igralo po noći, po mrklom mraku smo mi haklali 3 na 3. Ništa ne bi vidio, samo bi čuo lupanje lopte, ljudi ti gore viču “Ajde kući, odi ća, ne galami”. To je bilo nevjerojatno.

Ja sam počeo trenirati košarku u tadašnjoj Kantridi te sam igrao na terenu gdje je danas atletska dvorana. Bile su lijepe tribinice, poput onih danas na igralištu na Gornjoj Vežici, izgledao je zato strava teren. Poslije sam prešao u dvoranu Treći Maj te OŠ “Kantrida”, tamo su bili moji prvi počeci. 

Nakon igračkih dana, uslijedile su sudačka avantura te trenerski posao:

-Ja sam trenirao do juniora u K.K. Kantrida i onda sam dobio ponudu od ondašnjeg šefa omladinskog pogona i trenera mentora Zlatana Kalajdžića, koji je stigao u Rijeku iz K.K. Split s namjerom da oformi jaki omladinski pogon Kantride koji je bio pri vrhu hrvatske košarke. Tada smo se trenerskim poslom počeli baviti nas par entuzijasta (Mandekić, Sanjin i ja) bez lipe naknade, a tada novce nismo ni pitali jer je nama bila čast biti dio tog projekta. Tu su jos bili treneri ml. kadeta Sirka Igor i Babić Marin, trener juniora s kojima sam imao odličnu suradnju i veliku pomoć u radu na mojim trenerskim počecima.

To sam tako počeo već 1994. godine. Kako tada nije bilo para u tome,  rekli su mi da odem postati sudac jer ću tako dobiti koju “kintu”. Tako sam počeo sudit i došao sam sve do ranga županijskog sudca   Međutim, tada su mi uvjetovali da moram birati jer sam sudio svom klubu. I tada sam se odlučio posvetiti trenerstvu. Prije već spomenutih angažmana, bio sam trener u KK Jadran i KK Triglav Osiguranje/Kvarner Novi Resort, ali i u Kvarneru 2010. Ali zbog neslaganja s upravom zbog njihovog zanemiravanja omladinskog pogona ja i trener Rajković smo s Kuharićem zasnovali novi projekt jake škole košarke i omladinskog pogona u Rijeci u FSV-u.

Prošao sam sve u košarci – od suca pripravnika na minibasket utakmicama, pomoćnog suca (zapisničara i mjeritelja vremena) na A-1 ligaškim utakmicama, suca B-1 i A-2 lige, pa do trenera pripravnika/volontera do tajnika i predsjednika najmnogobrojnije škole košarke i usudio bih se reći  – najkvalitetnijeg kluba u gradu i regiji.

Bio sam i u akademiji Vujčić kao team manager kad je bila ovdje u Kostreni. To je bila generacija Bendera, Čolaka, a ja sam dvije godine s njima radio. Dragan Bender igrao je i za Srdoče, ja sam ga involvirao da 2009. i 2010. igra za nas tako da volim govoriti svojoj djeci da je ovdje na parketima Srdoča kročio NBA igrač.

Najviše sam radio s Paulom Marinellijem i Dinom Šamanićem. Od mini basketa do kadeta. Što se tiče Marinellija, donio mi je dres od Olimpije kad je igrao tamo, sad čekam Cibonin(smijeh). Bio je intervju inače u magazinu Košarka s njim davno pa su ga pitali što bi volio raditi kad bude velik. Rekao je da bi volio igrati košarku te da bi htio igrati u svojem Kvarneru, a kasnije za Cibonu tako da mu se ostvario san.