Štimac: Igrat ću dok god budem mogao doprinijeti

 O kampu prekaljenog riječkog košarkaša i prošlosezonskog igrača Kvarnera 2010 Andreja Štimca već smo pisali, no sada je došao red da se dotaknemo i njega samoga. U razgovoru za naš portal Štimac se dotaknuo nastavka karijere, života poslije nje i mnogo čega drugog.

Prvo smo krenuli oko sljedeće sezone i kraja karijere, a riječki krilni centar potvrdio nam je špekulacije koje su se pojavile oko njegova odlaska u Škrljevo.

-Mi razgovaramo, ja jako poštujem cijeli sustav Škrljeva i odnos s njima ima bazu na prijateljstvu, ne radi se samo o poslovnom odnosu. Iskreno, ja želim i dalje igrati, treniram jednom ili dva puta dnevno i tako će biti dokle god budem mogao doprinijeti. Osjećaj da osjećam sadašnji trenutak, da sam na terenu, je onaj koji me vodi i u svakom slučaju to je osjećaj koji vrijedi izazvati te vrijedi izdržati jer je on motiv funkcioniranja.

Znači li to da neće biti odlazaka iz naše regije u inozemstvo gdje je Štimac proveo veliku većinu karijere prije povratka u Rijeku?

– Pa poznanstva su tu ostala i dobri odnosi, komunikacija je tu na čestoj razini. Jedan poziv može promijeniti sve, ali sada se vidim tu, ja sam se zbog toga vratio u Kvarner. Roditelj sam i taj aspekt mi je jako važan i pokušavao sam dva jednako važna aspekta života pomiriti, a dugo to nisam uspijevao na jednome mjestu. Prošle godine sam se poželio toga, a završilo je kako je što se tiče onog košarkaškog dijela. To što je negdje zapisano, to će doći i ne razmišljam previše o tome. Jedan kofer je uvijek spakiran kod nas igrača, svakome treneru i svakome tko se bavi sportom.

Što se tiče nahranjenja ega, završio sam tu fazu da moram vidjeti kako je igrati vani tako da me s te kompetitivne strane ne zanima to, već sa strane da taj potez ima smisla u svakom aspektu.

No što našeg sugovornika čeka poslije profesionalnog bavljenja košarkom..

-Pa evo, ovaj kamp je već nekakav tranzit prema tome. Kroz njega progovara moja želja za pripremom u međusezoni koja mi je bila važna s obzirom da sam uvijek bio igrač koji je morao opravdati određena očekivanja u klubu. Jedino što sam u jednom trenutku mislio da ću podučavati francuski, biti profesor, no na kraju se sve svodi na košarku i sport. Košarka je ipak jedina ta koja na taj neki način ispunjava.

Kako je došla ideja na profesora francuskog?

U jednom trenutku sam imao zbilja visok nivo francuskog pa je to možda bila ideja da probam. Bilo mi je zanimljivo s obzirom da sam imao nivo da upišem bilo koji fakultet na francuskom, no život me odveo iz tog francuskog dijela, Švicarske i vratio ovdje.

S obzirom na veliko iskustvo Štimca odlučili smo ga zapitati kakva je razlika između Hrvatske i inozemstva u pristupu košarci? 

-Pa oni na neki način i dalje uče od nas, jer nas cijene kao netko tko košarku zna. Četiri trenera najbolje švicarske ekipe su s ovih prostora – trener prvaka prošle godine je Nikša Bavčević, trener prvaka od prije tri godine je Ivan Rudež, a Petar Aleksić je trener prvaka od prije dvije godine. Kad smo kod organizacije kluba, tamo se nekako mirnije radi. Ovdje je uvijek atmosfera polustrepnje, a plaća je još uvijek događaj i to je problem. Ja sam siguran da bi sa svojom voljom mi ovdje mogli proizvoditi veći višak nego što ga oni proizvode da je taj prijašnji preduvjet zadovoljen. Klubovi i sami sustavi su ovdje postavljeni na nekoj malo riskantnoj razini jer možda ovise više o pojedincu, jednoj ili dvije osobe. Ako oni “da”, sve drugo je “da” i obrnuto.

Jednostavno, zbog atmosfere neizvjesnosti fokus na košarkaški sadržaj tu je malo pomaknut. Ružno je što će mnogi biti skloni reći “to je tako ovdje” i da je to najbolje što mogu pojmiti jer je to neko slaganje. I to je razlika. Što se tiče samog sadržaja i rada, jednako znamo i jednako su nam dostupne informacije, a čak mislim da zbog oskudnosti nekih uvjeta možemo stvoriti veću vrijednost ovdje jer se na drugačiji način radi.

Uz brojne pametne poruke u dosadašnjem dijelu teksta, Štimac je odlučio na kraju osvrnuti se na i toliko spominjanje uvjete u domaćem sportu pa tako i košarci.

-Dođi gdje god hoćeš, uvijek će biti nešto, a nikad idealno. U životu će ti biti preteško i prevruće u jednom trenutku, ali kada to prođeš bolji si. Stvar je u izlasku iz komforne zone, to je jedina ideja funkcioniranja. To je tako ako se bavimo stvari koja je kompetitivna, gdje sam odlučio igrati i pokazati da sam bolji nego netko drugi. Kada se već bavimo košarkom gdje želimo dobiti nekoga, obraniti i zabiti koševe, onda moramo raditi da nam komforna zona bude neka vrsta pritiska. Sport je pravedan u smislu da ne možeš igrati preko veze. Možeš doći preko veze, ali na terenu se nećeš moći sakriti.

Photo by: Siniša Kuharić